To što sam se tako osjećala je samo moja krivica. Bila sam skroz izgubljena i nisam znala kako i šta. Živjela sam u svom svijetu koji i nije postojao i taj svijet nisam bila ja. Osjećaj je grozan. Ja i danas nemam mnogo prijatelja i ne želim da se previše ljudi mota oko mene. Ali u tom periodu nisam imala nijednog prijatelja ( bar sam tako osjećala ) i osjećala sam se grozno.
Ponekada volim odmoriti od ljudi,jer koliko mi god trebali toliko mi i treba odmor od njih.
Covjek ne moze da ima mnogoprijatelja jer ako ih ima mnogo, nisu mu prijateljji!
Ja ih imam toliko "malo" da se nikad nisam osjetila odbacenom i zaboravljenom.
Ljudi cesto grijese, nije ti prijatelj onaj sa kojim svaki dan pijes kafu, vidis se i cujes (nuzno)! Onda pobrkaju kolege i drugare (osobe koje trenutno dijele sa tobom ista interesovanja, obaveze, vrijeme) sa prijateljima i.. kad zivot prevazidje te zajednicke stavke i razidju se putevi, dodje taj osjecaj..
Ne, nikad se necu osjetiti odbacena i zaboravljena od svih jer prvenstveno imam moju kraljicu koja mi je podarila zivot, omogucila da disem, hodam, pricam, pisem ovo trenutno,... ona me nikad nece zaboraviti i odbaciti! I zbog nje bi bilo jako ruzno i nezahvalno prema njoj da dozvolim sebi takav osjecaj!
"Ne režite mi krila, ja ipak znam da letim tamo gdje se najteže leti, po realnosti!"
upps mislio sam da sam ovo "ne znam" napisao na drugoj temi.. Da nekada u skoli,a to je zbog mog ponasanja ili zato sto slusam rep i oblacim se tako.Ja jednostavno zivim svoj zivot ali kada vidis da ih nije briga za tebe to je jako tesko...Krenu ti suze kada pomislis na drugare sto te odbacuju i na porodicu koja nikad nije bila tu kada ti je trebala pomoc
