Added (18 Apr 2012, 8:52 PM)
---------------------------------------------
"Evo jedne neporecive činjenice. Pušači se bolje zabavljaju od nepušača. Kako bismo inače objasnili pojavu da su ugostiteljski objekti, u ono kratko vrijeme zabrane pušenja za sve, gotovo sasvim opustjeli i došli na rub bankrota?"
Evo jedne neporecive činjenice. Pušači se bolje zabavljaju od nepušača. Kako bismo inače objasnili pojavu da su ugostiteljski objekti, u ono kratko vrijeme zabrane pušenja za sve, gotovo sasvim opustjeli i došli na rub bankrota? Danas, kada postoje i pušačka i nepušačka mjesta, u ovim drugima vidjet ćete zauzet možda samo jedan stol i za njim stariji bračni par, a i njih samo stoga jer on ima četiri srčane premosnice i liječnik mu je strogo zabranio cigarete. Prirodno je ovdje upitati, gdje su, zaboga, sada oni nepušači koji su strastveno tražili lokale bez dima? Nije li to nepristojno? Cvilili su i kukumavčili da se ne puši u kafićima, da bi se naposlijetku otkrilo kako oni u kafiće zapravo ni ne zalaze. Borili su se za nešto što njima uopće ne treba.
Koja je ambicija neprijatelja pušenja u kafićima, iskorijeniti pušenje ili uništiti kafiće? Učini mi se gdjekad zaista da njima ne smetaju cigarete, koliko im je odbojan društveni život kao takav. Mrzi ih vidjeti kada se ljudi zabavljaju i lijepo im je zajedno.
Kako biste inače objasnili da nepušači, unatoč grčevitom trudu da ih dobiju, ne idu u nepušačke kafiće? Što je to s njima da su njihovi lokali prazni? Dugo spavaju da bi imali ljepši ten? Da nisu možda škrti i ne vole plaćati piće? Brižljivo paze na svaku kunu, kupuju pivo u samoposluzi, toče kruškovac koji su im gosti donijeli i sami sebi kuhaju tursku kavu kod kuće. Znate, vrlo lako bi ovo moglo biti istina. One namrgođene, sitničave osobe što negodujući mašu rukama ispred lica dočim netko zapali, ne djeluju uistinu kao ljudi koji ne žale potrošiti. Nema bekrija među njima. Nitko se nije za njihove pare napio. Upitajte napokon ugostitelje, svi će vam do jednoga kazati kako su pušači mnogo bolji gosti.
Vjerujte mi, znam o čemu govorim. Velik dio dana sam u kafiću i obožavam ga. Satima čitam novine, slušam muziku s iPoda, razgovaram s konobarima koje sve znam po imenu, čak i radim tu. Čitave knjige napisao sam u kafićima, u žamoru gostiju i šištanju aparata za espresso. I znam kako je zabrana pušenja besmislena. Nepušači se neodgojeno prenemažu, njima zaista ne trebaju takva mjesta.
Nepušački kafić isplati se otprilike kao džuboks s ozbiljnom muzikom. Nepušački kafići jedva su nešto živahniji od krematorija. Dok se pušači glasno smiju, prepiru i dovikuju preko stolova, među onom nekolicinom nepušača je tiho kao u čekaonici urološke ambulante. Drže pivske čaše s nekakvim tugaljivim izrazom kao da su im uzorci mokraće u ruci. Ljudi, ne znam zašto, naprosto ne znaju uživati.
Otišli ste vjerojatno koji put na kavu s nepušačem. Užasno iskustvo. On trgne iz svoje šalice kao votku, a onda uhvati živčano tresti nogom i svaki čas pogledava koliko je vama ostalo. A vi, naravno, jedva da ste i počeli. Vi bi, kako i inače činite, dokono, natenane, meraklijski pijuckali, ostavljajući za kraj sasvim hladan zadnji gutljaj espressa, nakon što ste u pepeljari zgnječili treću cigaretu, ali prokletnik vam je sasvim uništio zadovoljstvo svojom nervozom.
"Gdje bi ti? Nigdje ne gori", rekli bi mu ljutito.
A znate što je još najluđe? Medicinski je dokazano da će on živjeti dulje od vas. Imat će još trideset godina nakon što vas pokopaju. I njemu se žuri, a vama se ne žuri.
Vidjeli ste napokon kako su dosadna nepušačka društva i u restoranima. Tek što jedan završi večeru i ode pred vrata zapaliti, drugi odmah krene za njim, pet minuta kasnije i treći, a četvrti, peti, šesti, sedmi i osmi čak i nisu pušači, nego im je jednostavno bezveze unutra. I svi zajedno cupkamo onda na studeni, iznesemo i boce vina i čaše i kavene šalice, i još sa svih drugih stolova svi živi dođu k nama, a u restoranu ostane samo osoblje nad prljavim tanjurima. Pođe li društvo na večeru, veći dio večeri provest će kretenski stojeći na ulici. Zašto je to tako? Nemam pojma. Valjda su pušački vicevi bolji od nepušačkih.
Duhan i duhovitost, te dvije riječi imaju jednak korijen. Nije to slučajno.
Znate li pričati viceve, primjetili ste možda kako je cigareta dobar rekvizit. Kod humora je silno važan pravi trenutak, dinamika pripovijedanja, ritam rečenica. I tu meni treba cigareta, mašem rukom s njom, ona me kao dirigentski štapić vodi kroz malu šaljivu priču, da bih naposlijetku, kada treba kazati poantu i kada svi za stolom zure u mene, napravio dramsku pauzu i uvukao dim. Na primjer...
"A Mujo će njemu: Slušaj, prijatelju, u čemu je fol. Fol je da pas zapravo...", tu treba zastati i uvući dim, taj trenutak zategne praćku vica, "... pas zapravo i pjeva i svira harmoniku, a maca samo otvara usta."
I to je siguran pogodak u središte mete. Rulja se krene kesiti, a ja zadovoljno zavalim u naslon, prinesem cigaretu ustima i uvučem slijedeći. Sviđam se sam sebi u tim trenucima, volim opuštenu dokonost s cigaretom u zubima, moj život mi se čini dobar, ostvaren i ispunjen. Ništa ne moram napraviti, nitko me nigdje ne čeka. I premda nisam od onih paranoika što vjeruju u teorije urote, doista mislim da je antipušačka histerija jedna brižljivo zamišljena, podmukla podvala kapitalističkih poslodavaca. Pravi motiv onih morbidnih natpisa na kutijama nije zapravo briga za vaše zdravlje, nego da vam oduzmu onih nekoliko besposlenih, sretnih minuta s cigaretom, da vas potjeraju iz kafića, da se prestanete zabavljati i vratite u ured ili radionicu i rintate dok ne crknete. Vi to možda ne primjećujete, ali istrgnuli su nam slobodu iz usta.
Tako vam je to, prijatelji. Kad god čovjek ima nekakvo svoje malo zadovoljstvo, gadovi gledaju kako bi mu ga oduzeli.