Nikada nisam vjerovao u njih,iz jednostavnog razloga dodje neko te slusa sta mu pricas,i on ti primjenjuje neke stvari iz knjige,govori ti stvari s kojima se ni on sam/a ne slaze ... Kao prati ti poteze,kao ljudsko ponasanje je ovakvo i onakvo,a stojim iza toga da covjek uvijek moze da iznenadi,da uvijek moze da uradi nesto mimo svih pravila,da je danas predobar,premiran,da je najbolji na svijet a da sjutra moze da bude totalna kontra i suprotnost toga...
kada sam bio u srednjoj skoli poslali su me kod psihiloga,zbog toga sto sam bjezao sa casova i tako to bio mangupcic kao (prdnjava obicna),dosao sam kod devojke 30 i kusur godina,prvo je pocela sa standarnim nekim glupim pitanjima,na koje sam poceo da se zezam i da joj odgovaram presmijesno,ona je videla to,pa je onda posle toga pocela da mi nabija kao osjecaj grize savjesti,krivice vezano za moje roditelje zasto im to radim i tako to bla bla,ja sam je pitao jednostavno,da mi objasni kako bi reagovala u nekoj odredjenoj situaciji,ne sjecam se tacno koju sam joj situaciju bio postavio odgovorila je ljudski a onda sam je pitao sto ne primjenu tu psihologiju ,samo mi je rekla zavrseno je ovo ....
situacija 2,kada sam doziveo jednu od najvecih boli,ako ne i najvecu,u zivotu,to se od soka odrazilo negativno na mene neko vrijeme,jednostavno bio sam skrhan cijeli i totalno me to nesto promijenilo,moj jedan prijatelj stariji covjek,hteo je da mi pomogne,pa me eto jednom prilikom zvao da popijemo pice bla bla,i onda kao da svratimo do neke njegove prijateljice (koja je psiholog) i eto zavrsimo mi kod nje,i sad sjedimo tako i kao pricamo,odnosno ona mene posmatra,svaki moj pokret,postavlja mi isto totalno retardirana pitanja,pitanja iz knjige iz skole pomijesana sa nekim iskustvom zivotnim,i tako bio je poduzi razgovor,ja sam se smijao,pricao sa njom kao najbolji,i eto prepustio sam joj za trenutak da misli da me ima,ali onda sam joj okrenuo onako uz razgovor i ja sam njoj postavljao pitanja i pocela je da se proserava nesto,odgovori koji su iz knjige,ja joj govorim sta sam zakljucio o njoj,kakva je,sta je,i nasao sam joj zicu sta je iznervira,da bi se eto opet na kraju rastali dje je ona rekla da ne zeli samnom da komunicira vise....
Ali to je moje,ja mislim da covjek sam sebi ako ne pomogne,ako se sam sa sobom u glavi ne dogovori oko nekih stvari,njemu ne moze pomoci niko,covjek koji je psihopata,bolestan,on ce uvijek ostati takav ma koliko god dobar psiholog s njim imao posla i ostalo,moze da ga "lijeci" ali to nema nekog efekta previse...
Ljudi koji su depresivni ili imaju taj neki problem slicne prirode,opet dodju kod psihologa,s njim komuniciraju,govore mu svoje emocije i ostalo i zbog toga mu je lakse,i jednostavno taj neko ga saslusa i govori mu pretezno prelijepe stvari,otvara mu razne vidike mogucnosti dobrih stvari,i onda se na kraju stekne utisak kao da mu je taj psiholog pomogao,a on ga je jednostavno saslusao,isto kao sto moze prijatelj,drug,drugarica,porodica,bilo koji covjek drugi....
svako od nas ima periode,nekada da se osjeca super,nekada da mu se sve smuci,i razni drugi momenti,i sad zbog toga treba da vam kaze neki "psiholog" da ste ovakvi,onakvi i slicno... glupost totalna
Nismo se tražili, samo smo se našli... A sada tako nađeni kao da se opet tražimo. Možda je to smisao ljubavi, ta lepota neizvesnosti... Čekanje na nedočekano, nadati se u beznađu, grliti se bez zagrljaja, ljubiti se bez poljubaca, prožimati se u mislima... I spoznaja da smo tu negde. Tako blizu a tako daleko...
|
