Hm?! Sjedim i razmišljam! Opet sam tužna… a zašto? Prisjećam se ljubavi koju sam osjećala prema njemu. Još osjećam, priznajem. Kako je sve počelo ne znam ni sama…znam samo da nikad ne bih rekla da ću se zaljubit u njega…Viđala sam ga u školi, ali nikad nisam obraćala previše pažnje njemu.
Naši su se putovi spojili na jednom rođendanu.
Slučajno sam ga upoznala, rekli su mi da želi brijati sa mnom. Samo sam se smijala, nisam htjela! Nije mi se ni najmanje sviđao, ali na kraju sam bila s njim. Kako je to ispalo više se ni ne sjećam.
Smatrala sam to jednom brijom…nikakvom obvezom, ali smo se opet našli. I ja sam se polako zaljubljivala, možda tako ne bi ni bilo da se moje društvo nije sprijateljilo s njegovim. Postali smo prijatelji…ali smo i on i ja znali da ćemo opet biti zajedno.
On se smirio, postao drugačiji prema meni, izbjegavao me. Osjećala sam se iskorištenom, jadnom, bezvrijednom. Više nismo ni pričali iako smo se i dalje kretali u istom društvu. Njegov prijatelj me pozvao na rođendan, nisam htjela ići, znala sam da će tamo biti on.
Na kraju me ON nazvao i nagovorio da dođem. Došla sam i bila hladna, potpuno rezervirana prema njemu, ali on to nije ni primjećivao. Mislio je da može biti sa mnom kad god poželi. Samu sebe sam uvjeravala da ne smijem popustiti, da na rođendan nisam došla zbog njega, zavaravala sam i sebe i ostale.
Bili smo opet zajedno, bilo mi je super, cijelo vrijeme smo pričali, rekla sam mu sve što mislim i osjećam. Hm…i bila sam sretna. Znala sam da nećemo biti u vezi, ali sam se nadala da ćemo opet brijati. I jesmo!
Zadnji put…ispalo je slučajno…Znala sam kakav je, bio je s puno cura, svaku je samo iskoristio, ali ja nisam mogla protiv srca, protiv sebe. Pričala sam jednom dugo s njim na mobitel, i ispričala mu stvari koje možda nisam smjela.
I on je meni…pričao je o curi u koju je zaljubljen, u koju se razočarao, zbog koje je mene odbacio. Boljelo je slušati, ali sam ga ipak tješila i savjetovala. Rekao mi je i da je plakao zbog nje, smijala sam mu se. Bilo mi je čudno da on, uvijek najveći frajer, plače zbog cure.
Ali na kraju sam mu rekla toliko toga…hm?! Otvorena sam, ponekad možda i previše, vjerujem krivim ljudima. Uvijek se na kraju razočaram. Nedostaje mi, ne mogu reći da sam s njim puno toga prošla, ali mi se urezao u srce.
Najviše me boli što ga viđam svaki dan, a ni ne pozdravljamo se. Trudim se izgledati sretno, ali toliko puta sam uhvatila njegov pogled i znala sam da on vidi kako se osjećam, da ne vrijedi ni moja lažna maska.
Ni prijateljicama se ne mogu povjeriti, imam osjećaj da me optužuju što patim za njim. Znam da mi žele dobro, ali ja jednostavno ne mogu protiv svojih osjećaja. I da sad želi biti sa mnom, bila bih.
Znam da bi me mnogi zbog tog osuđivali, da bih možda izgubila osobe do kojih mi je stalo, ali jednostavno se ne mogu oduprijeti. Milijun puta sam rekla sama sebi da sam ga zaboravila, možda sam u to i vjerovala, ali negdje u dubini duše znala sam da nije tako.
Ne uspijeva mi, pokušala sam biti i s drugim dečkima, pokušala im dati priliku, ali sam ih na kraju povrijedila kao i on mene. Voljela bih se zaljubiti u nekog drugog, nekog tko voli mene, tko će uvijek biti uz mene, tko me neće povrijediti.
Hm…ispala sam loša osoba, plakala sam jer sam se osjećala izigranom, ali sada znam da sam i ja ta koja druge razočara. To nije ono što želim, bolje je da ne budem s nikim, dosta mi je slušanja priča kako sam opet nekog povrijedila, ali ne mogu biti sama.
Želim samo njega! A on? Ne treba me…bila sam mu «jedna u nizu», slomio me je…i ne znam kako dalje. Opet plačem, a zašto? Postala sam drugačija, zatvorena, tužna, depresivna. Smijem se…ali to je samo maska, to nisam ja!
Ne znam više što da radim, kako da ga prebolim, kako da ponovo povjerujem u ljubav. Dosta mi je neostvarenih snova, neuzvraćene ljubavi. Stavila sam svoje osjećaje na papir…Želim ih podijeliti s drugima, želim se nekom povjeriti, ali ne mogu.
Znam da nisam sama, ali osjećam razočarenja, boli, tuge. Želim opet biti sretna, nasmijana, ali kako? Možda jednom i shvatim da me nije vrijedan, možda okrenem novu stranicu u životu i budem sretna kao nekada. Zasad to ni ne pokušavam, kako da se izvučem iz ovog oklopa, iz okruženja gdje ostaju samo uspomene, sjećanja?
I znam da ću opet popustiti i bit s njim…Ponovo ću zavaravati sebe, vjerovati u njegove priče, slušati laži i biti po tko zna koji put povrijeđena. Jednostavno znam da je tako. Jednom ću ga zaboraviti, izbrisati iz svog života, ali zasad nemam snage i vjerujem da još dugo neću imati…
VJERUJEM DA STE SVI DOZIVJELI BAREM JEDNOM NEUZVRACENU LJUBAV.. KAKO STE SE OSJECALI TADA??? KAKO PREBOLJETI TO ?? MISLITE LI DA JE DJEVOJKA IZ OVE PRICE MOGLA DRUGACIJE POSTUPITI? <_<
Svi se prave fini, svi igraju prljavo. °°°
|
) se osjecala, ali msm to je zivot, cupav i dlakav, nikome nije lako... A sad...kako preboliti, nema tu "recepta" , nismo svi isti i svako se nosi sa svojim bolom na svoj nacin, svako pokusava na svoj nacin da preboli to. Ja msm da sebi treba dati do znanja da o toga nece biti nista, zacrtati u glavi da je nemoguce, tesko je, stvarno tesko znati biti, pozelis nekad da vrisnes i kazes sva svoja osjecanja, ali i da to uradis tebi ce biti gore, zato psst i polako kroz zivot. 
