Napoleon Bonaparte - Biografija - Forum

Page 1 of 1 1
Forum moderator: MarijanaBK1

Forum » Obrazovanje » Istorija » Napoleon Bonaparte - Biografija (Jedan od najvecih vladara zapisanih u povjesti :))

Napoleon Bonaparte - Biografija

• u17r4

1595
poruka na forumu
37 284

post # 1 | 20.06.2011 , 9:26 PM

Francuski vladar i značajna ličnost europske povijesti. Rođen je 15. kolovoza 1769. u Ajacciju na Korzici. Bio je osmo dijete Carla (Charles) i Letizije (rođ. Ramolino) Bounaparte, oboje korzikansko-talijanskog podrijetla. Carlo je bio odvjetnik koji se borio za nezavisnost Korzike, ali je nakon francuske okupacije otoka (1768.) postao tužitelj i sudac u francuskoj upravi. To mu je omogućilo pristup francuskoj aristokraciji te je dobio titulu grofa. Mladi Napoleon u dobi od 10 godina napušta rodnu Korziku kako bi pohađao vojnu školu u Brinneu (1779.), a kasnije i u Parizu (1784.). Tijekom školovanje nije se isticao nikakvim posebnim vještinama i vrlinama, a zahvaljujući očevim vezama trošak Napoleonova vojnog školovanja snosio je kralj Luj XVI. Vojnu naobrazbu je završio 1885., kada mu je bilo 16 godina, u činu topničkog potporučnika. Nakon što je Korzika 1793. proglasila neovisnost Napoelonov otac, sada francuski domoljub, bježi u Francusku s obitelji.

Tijekom opsade Toulona (1793.) zamijenjujući ranjenog generala Napoleon se istakao kao zapovjednik topništva te je promaknut u brigadnog generala. Tada je imao tek 24 godine. Dvije godine kasnije (1795.) spasio je revolucionarnu vladu rastjerujući buntovne mase u Parizu. Naredne se godine (1796.) vjenčao s Joséphine de Beauharnais, udovicom aristokrata koji je bio pogubljen u doba revolucije i s kojim je Joséphine imala dvoje djece. Nedugo nakon vjenčanja odlazi na Apeninski poluotok jer je imenovan zapovjednikom francuskih trupa u Italiji. U borbama na tlu Italije vješto je porazio Pijemonćane i Austrijance te ih prisilio na potpisivanje mirovnog ugovora u selu Campoformi (17. listopada 1797.) jer su se njegove snage približile Beču na sto kilometara. Tim ugovorom Napoleon je dobio Belgiju, lijevu obalu Rajne, Lombardiju i njene posjede u Italiji te Jonsko otočje. Austrija je kao naknadu za izgubljenu Belgiju i teritorije u Njemačkoj dobila sve teritorije Venecije u Italiji, Istri, Dalmaciji i Boki Kotorskoj. Campoforijski mir značio je kraj Mletačke republike. U borbama prije potpisivanje ovog mirovnog ugovor Napoleon je porazio čak četiri austrijska generala koji su u svakoj borbi bili brojčano superiorniji njegovim vojnicima.

Napoleona namjera bila je i uništenje britanske trgovine osvajanjem Egipta. U skladu s tom nakanom 1798. je zauzeo Maltu i ušao u Kairo porazivši Turke. Godinu dana kasnije (1799.) osvojio je Siriju i porazio Turke kod Abu Qira (Abukir). Nakon što je britanski admiral Nelson uništio francusku flotu u bici na Nilu iste se godine vraća u Francusku (8. listopada 1799.). U Parizu se priključuje protuvladinoj uroti i državnom udaru 18. brumarija (9. studenog 1799.) kada urotnici preuzimaju vlast i upostavljaju novi režim - konzulat. Napoleon je imenovan Prvim konzulom uspostavivši odmah vojnu diktaturu. Sljedeće je godine reogranizirao departmane (na koje je Francuske podijeljenja u doba revolucije). Ograničena je moć njihovih lokalno biranih vijeća i dodijeljeni su im prefekti kako bi se u svakom dijelu zemlje centralizirala vlast. Istovremeno građanima se jamče prava i slobode stečene u doba revolucije, uključujući jednakost pred zakonom i slobodu vjeroispovijesti. Poslije preuzimanja vlasti ponovno ratuje s Austrijancima (1800.) kada prelazi Alpe i u sukobu kod Marenga ponovno sili Austriju na potpisivanje mira. Ovaj puta u Lunevilleu 1801. Tim je ugovorom uspostavio francuski nadzor nad Vatikanom jer je državi dopušteno da nadzire svjetovna dobra dok se papinska vlast imala ograničiti samo na duhovnu. Iste je godine Zakonom o školstvu ustrojio gimnazije (liceje) za koje su postojale stipendije i u kojima je školovanje bilo tako usmjereno da se osiguraju spoboni upravni činovnici i vojni dužnosnici. S druge strane funkcije parlamenta sveo je na minumu, centraliziraofinancije, osnovao državnu banku (Banque de France), a za vjernu službu je utemeljio instituciju Legije časti. Naredne godine (1802.) promijenjen je ustav te je Napoleon imenovan doživotnim konzulom.

Kao izabrani doživotni konzul proglasio se francuskim carem (1804.), a 1805. i kraljem Italije. Isprovocirana Napoleonovim agresivnim ponašanjem Velika Britanija u travnju 1803. nastavlja pomorski rat s Francuskom. Dvije godine kasnije Britancima se pridružuju Austrija i Rusija. Napoleon tada napušta planove o invaziji Britanije i okreće svoje trupe protiv austrijsko-ruskih snaga. U tim sukobima nanosi im teške poraze u bitkama kod Ulma te Austerlitza (2. prosinca 1805.). Iste je godine prisilio Austriju na Požunski mir što je rezultiralo austrijskim gubitkom Venecije, Dalmacije i Tirola. Te godine (1805.) svog brata Louisa (Luj) proglašava kraljem Nizozemske, a šogora Mira kraljem Napulja. Naredne će godine (1806.) od njemačkih država osnovati Rajnsku konfederaciju, a sebe imenovati zaštitnikom Konfederacije. Prusija tada ulazi u savez s Rusijom i napada Rajnsku konfederaciju. Napoelon uzvraća i (1806.) u bitkama kod mjesta Jena i Auerstädt pobijeđuje prusku vojsku. Uvidjevši da je Napoleonova vojska prejaka u srpnju 1807. kod mjesta Tilsit pruski car Alexander potpsiuje mirovni sporazum kojim se uvelike smanjuje veličina Prusije. S druge strane Napoleon svome carstvu prirodaje dvije nove države - Vestfaliju, gdje za kralja postavlja svog brata Jérômea (Žerom) i Varšavsko vojvodstvo. Vojni uspjesi se nastavljaju i Napoelon u bici kod Friedlanda (1807.) pobijeđuje Ruse, a na zapadu osvaja Portugal. Svog brata Josepha imenovati će (1808.) kraljem Španjolske, a Napulj će predati svom šogoru Joachimu Muratu. Josephov dolazak u španjolsku potakao je ustanak protiv Francuza, poznatiji kao Poluotočki rat. Napoleon tada dolazi u španjolsku i guši pobunu, ali nakon njegovog odlaska borbe se nastavljaju i traju gotovo pet godina jer cijelo vrijeme Britanci podupiru španjolce. Poluotočki rat koštao je Francuze 300.000 mrtvih i neizrecivu količinu novca što je, na duge staze, doprinijelo slabljenju Napoleonova carstva.

Shavtivši nakane Britanaca nametnuo je kontinentalnu blokadu Britancima i to tako što je europskim državama pod svojom kontrolom naredio bojkot britanske robe. Kako bi proširio svoj utjecaj anketirao je područja uz francuske granice. švicarska je tako došla pod 'zaštitu' Francuske, a kneževi-vladari u zapadnoj Njemačkoj sklapali su saveze s Francuskom. U isto vrijeme Napoleon je uporno zahtijevio da i najudaljeniji od njegovih marionetskih vladara osnivaju ustanove u francuskom duhu i prihvate Napoleonov zakonik. Dijelom mu je namjera bila provesti društvenu revoluciju u tada zaostalijim krajevima (npr. Poljskoj), a dijelom iskoristiti prirodna bogatstva drugih za potrebe Francuske. U novom ratu protiv Austrije 1809. prinudio je Austrijance mirom u Shönbrunu na odricanje od Salzburga, Trsta, Rijeke i dijela Hrvatske. Iste godine razveo se od supruge Joséphine i razbaštinio je jer je nerotkinja. Potom se 1810. vjenčao s austrijskom nadvojvodkinjom i kćerkom austrijskog cara Marie Louise (Marija Lujza) koja mu je 1811. rodila sina. Iste godine kada je po drugi put stupio u brak (1810.) francusko carstvo doživjelo je najveću ekspanziju aneksijom Bremena, Lübecka, i drugih dijelova sjeverne Njemačke, zajedno s cijelom Nizozemskom. Sumnjajući da Rusija planira savez s Velikom Britanijom izvršio je invaziju na Rusiju i porazio Ruse kod Borodina. Uspio je ući u Moskvu ali se morao povući iz grada jer su ruski vojnici zapalili grad. Nakon povlačenja iz Moskve glad, ruska zima i povremeni gerilski napadi ruske vojske uništili su francusku vojsku.

Godine 1813. porazio je savezničke vojske kod Lützena, Bautzena i Dresdena, ali je izgubio bitku kod Leipziga i uslijedila je invazija na Francusku nakon čega je bio prisiljen abdicirati jer su se njegovi maršali odbili boriti. Predlagao je da ga na prijestolju zamijeni njegov sin, ali to nije prihvaćeno te je prognan (1814.) na otok Elbu u Sredozemlju koji mu je dan na upravu. Marie Louise i njezin sin stavljeni su pod skrbništvo njezina oca, austrijskoga cara. Nakon toga Napoleon nikada više nije vidio ni suprugu ni sina. Vlast u Francuskoj ponovo su preuzeli Burboni, ali nezadovoljstvo njihovom vladavinom motiviralo ga je da se u ožujku 1815. vrati u Francusku. Ponovo je preuzeo vlast 20. ožujka 1815. (poznato kao 'vladavina 100 dana') kada je porazio trupe koje su poslane da ga zarobe. Nakon što je preuzeo vlast proglasio je demokratičniji ustav, a njegovi bivši suborci pružili su mu podršku. Potom je tražio sklapanje mira sa svojim neprijateljima, ali su oni to odbili. Zato je odlučio napasti prvi. Rezultat je bio rat u Belgiji koji je završio bitkom kod Waterlooa (18. lipnja 1815.), gdjei su ga porazile kombinirane snage admirala Wellingtona i Blüchera. Nakon bitke pobjegao je u Pariz gdje mu je narod dao podršku da nastavi borbu, ali su mu je uskratili političari. Potom bježi u Rochefort gdje se predaje kapetanu britanskog bojnog broda Bellerophon. Nakon predaje protjeran je na otok Sveta Helena, daleki otok na Atlanskom oceanu, gdje je 5. svibnja 1821. preminuo od raka želuca. Njegovi posmrtni ostaci prenešeni su u Pariz na zahtjev kralja Louis-Philippea i sahranjeni s velikom pompom u Dom Invalida, gdje se i danas nalaze.

Kult Napoleona kao čovjeka od sudbine započeo je još za vrijeme njegova života. Sve je započelo u vrijeme njegovih prvih borbi u Italiji kada su javnosti sustavno obznanjivane njegove pobjede. Kao prvi konzul i car anagažirao je najbolje pisce i umjetnike Francuske i Europe da ga slave te da utemelje ceremonije koje će služiti veličanju njegove vladavine prikazujući njega kao arhitekta najveće francuske slave. Trsio se očuvati dostignuća francuske revolcije i ponudio je njene plodove Europi. Tvrdio je kako je njegov cilj uspostava europske države - federacije slobodnih ljudi. Napoleonov utjecaj na Francusku vidljiv je i danas. Kao sjećanje na njega u središtu Pariza nalaze se Trijumfalna vrata (Arc de Triomphe), koja su izgrađena u čast njegovih pobjeda. Njegov duh prožima ustav Pete republike; osnovni zakon Francuske još uvijek je Napoleonov zakonik (Code Napoléon ili Code civil), a administrativni i sudski sustav u biti je onaj čije je temelje udario Napoleon. Jednoobrazno regulirani obrazovni sustav na razini cijele države još uvijek postoji. Napoleon je svojim djelom ostavio duboki trag i u svjetskoj povijesti. Tako su njegove reforme prihvatili kao model egipatski vladar Mehmed Ali i turski sultan Mahmud III, a Napoleonov zakonik bio je uzorom pravne reforme u Južnoj Americi i Japanu. Osim toga svojim pohodima rušio je feudalni poredak u osvojenim zemljama. Po završetku ratova s Napoleonom feudalizam je u Europi bio toliko uzdrman da je tijekom 19. stoljeća morao iščeznuti kao društveno ustrojstvo.

Bio je nemiran, nikada siguran i nikad zadovoljan. Osjećao je veliku odanost prema vlastitoj obitelji i starim prijateljima. Nikome nije dopuštao da mu se miješa u njegov rad. Na Svetoj Heleni jednom prilikom je rekao: "Waterloo će izbrisati sjećanje na sve moje pobjede." Nije bio u pravu, ostao je upamćen kao veliki vojskovođa, a ne kao vladar. Francuski vidovnjak Nostradamus proglasio ga je proglasio prvim od tri Antikrista. Na Napoleona, slavom ovjenačanog vojskovođu revolucionarne armije, mislio je Beethoven kada je komponirao svoju Eroicu, ali mu je oduzeo posvetu kada se Napoleon proglasio za cara.

We do not forgive,
We do not forget,
EXPECT US!!!