Call of Duty je davne 2003. godine napravio pravi bum u FPS žanru. U pitanju je igra zbog koje je samo godinu dana stariji Medal of Honor: Allied Assault izgledao blago rečeno zastarelo. Usledio je odličan Call of Duty 2, a ubrzo i treći nastavak sa kojim je serijal počeo da posustaje i bilo je očigledno da su promene neophodne. Na svu sreću, Activision je pravovremeno odreagovao napravivši presek. Tako je 2007. usledio fantastičan Call of Duty: Modern Warfare koji je bio na pola puta između evolucije u revolucije, a koji je serijal izvrnuo naopačke, preselivši ga u fiktivni rat današnjice (sa inovativnom i zaraznom multiplayer komponentom)...
Resetovan serijal je krenuo stopama WWII braće, pa je tako stigao Modern Warfare 2 koji je bio čista kopija prethodnika, baš kao i prošlogodišnji Black Ops (doduše, nešto drugačije tematike). Modern Warfare 3 je stigao i naterao nas da postavimo pitanje da li Activision ovog puta nije uvideo da je pravo (krajnje) vreme za novi presek? Međutim, zaboravili smo da ovaj gigant u rukama ima formulu koja se, gotovo nepromenjena, nekim čudom već godinama prodaje u neverovatnom broju. Ako stvari posmatramo iz njegovog ugla, možda je pravo pitanje - zašto bi bilo šta menjao? Nakon samo tri minuta provedenih u igri, shvatili smo da se vlasnik franšize vodio upravo ovom logikom, ogoljenom do kostiju.
CoD je oduvek bio poznat po kratikim, ali slatkim kampanjama, pa ćemo krenuti od ovog aspekta. Modern Warfare 3 se nastavlja na dešavanja iz prethodne igre istog podnaslova. Tako su i ovog puta Price i Soap u krvavoj poteri za lukavim teroristom, svima poznatom kao Makarov. Međutim, ovog puta situacija je daleko alarmantnija, jer je globalni konflikt zahvatio neke upečatljive svetske metropole kao što su Njujork, London, Pariz i Hamburg. Naravno, i ovog puta vas očekuju neki impresivni urbani pejzaži u čestim skriptovanim momentima, po kojima je serijal i prepoznatljiv. Jedan od njih je i onaj u kome se penjete na trup Ruske podmornice koju ste prethodno sabotirali i primorali da izroni, kada će vas dočekati fantastičan pogled na Menhetn u plamenu i čitavom flotom ratnih brodova, između kojih ćete juriti čamcem samo koji trenutak kasnije (dok ih neprijatelj diže u vazduh). I sada ćete preživljavati iznenadne padove sa velikih visina, eksplozije, avionsku nesreću (kojoj prethodi akcija u beztežinskom stanju), a čak ćete i propadati kroz nekoliko spratova u tenku. Tu su i neizostavni slow motion momenti sa upadima kroz vrata, kao i povremen promene perspektive, gde će vas igra u trenutku prebacivati sa ulice u ulogu topdžije leteće B52 tvrđave. Moramo priznati da je priča ispala sasvim korektna i verujemo da će zadovoljiti one koji su marili za nju. Zamerku bi uputili previše futurističkom i vizuelno neozbiljnom “brifing“ sadžaju između misija koji izgleda kao onaj u igri Crysis 2, a koji jednostavno ne pristaje ozbiljnoj priči.
Ono što nas je razočaralo je totalno arkadno napucavanje, koje je, čini se, unazađeno u odnosu na prethodne igre. Trzaj oružja gotovo i da ne postoji, pa jednim rafalom bez problema možete počistiti desetak neprijatelja (možda nas je Battlefield 3 razmazio). Stvar dodatno pogoršava, odnosno olakšava to što ćete municiju uvek imati na pretek. Stekli smo utisak da se roštiljanje iz SMG-a i teškog mitraljeza jedino razlikuje po zvuku i broju metaka koji izlazi iz cevi u jedinici vremena. Blagi napredak ogleda se u dizajnu urbanih lokacija koje su malo prostranije od onih iz prethodnih igara i daju određenu dozu slobode u taktiziranju, odnsono mogućnost zaobilaženja neprijatelja. Neprijateljski AI je baš onakav kakav očekujete od CoD igre – ne previše pametan i precizan. I sada je lakše ubiti momke koji se neuspešno skrivaju iza zaklona, nego one koji stoji na otvorenom dok vas filuju rafalima. Iritirajuće ručne bombe su i dalje glavni razlog učitavanja checkpointa, a bežanje od istih vam neće olakšati besmrtni saborci koji vam stoje na putu.
I pored svih propusta i reciklaže prisutne na svakom koraku, solidna priča i neki intenzivni skriptovani i povremeno dirljivi filmski momenti su ono po čemu je Infinity Ward poznat (gde je “konkurent” podbacio), a što nas je guralo da kampanju završimo za jedva prihvatljivih 6-7 sati.