Par reči o sebi
|
|
post # 1 | 05.07.2011 , 1:25 AM
|
Dragoljub Mihailović
Dragoljub Mihailović isto poznat pod nadimkom Draža, kao i Čiča (27.4. 1893. – 17.7. 1946.) bio je srpski, kasnije jugoslavenski profesionalni vojnik najpoznatiji po tome što je za vrijeme drugog svjetskog rata u Jugoslaviji vodio paravojnu formaciju Jugoslovenska vojska u otadžbini poznatiju kao četnici. Nakon završetka rata je uhvaćen od strane komunističkih jugoslavenskih vlasti te osuđen i pogubljen zbog kolaboracije s okupatorom i ratnih zločina.
Rani život i karijera
Dragoljub Mihailović se rodio u gradiću Ivanjica u Srbiji, u porodici sreskog pisara Mihaila Mihailovića. Zajedno sa svojom sestrom Jelicom i Milicom je rano ostao bez roditelja, pa se preselio u Beograd gdje je živio pod skrbništvom strica Vladimira Mihailovića, veterinarskog majora tadašnje srpske kraljevske vojske. Godine 1910. se upisao u Nižu školu Vojne akademije u Beogradu.
Mihailović je kao pitomac Akademije u septembru 1912. poslan u prvi balkanski rat, te se istakao hrabrošću u kumanovskoj bitci. U ljeto 1913. je sudjelovao u drugom balkanskom ratu i dobio Zlatnu medalju za hrabrost. Nakon toga je vraćen u Beograd radi nastavka školovanja na Vojnoj akademiji.
Njegovo dalje školovanje je prekinulo izbijanje prvog svjetskog rata. Mihailović, sada potporučnik, je sudjelovao u cerskoj bitci, kolubarskoj bitci, a nakon invazije Centralnih sila na Srbiju 1915. godine i u povlačenju srpske vojske kroz Crnu Goru i Albaniju. Godine 1916. je zajedno sa srpskom vojskom bio smješten na otoku Krf, a kasnije je poslan na solunski front. Tamo je 11.9. 1916. teško ranjen, ali se nekoliko mjeseci kasnije vratio u službu. Rat je završio u redovima Jugoslovenske divizije gdje je unaprijeđen u čin poručnika, a u septembru 1918. je sudjelovao u proboju solunskog fronta.
Po završetku rata poručnik Mihailović je služio u Skoplju, a kraće vrijeme u Kraljevoj gardi, odakle je izbačen zbog disciplinskog prekršaja. Godine 1920. se oženio za Jelicu Branković s kojom će imati sinove Branka, Ljubivoja i Vojislava, te kći Gordanu. Tih je godina nastavio napredovanje u službi te je od 1926. godine služio u Generalštabu. Godine 1930. je Mihailović, tada u činu potpukovnika, poslan na dodatnu naobrazbu u Pariz gdje se sreo i sprijateljio s budućim francuskim vojskovođom i državnikom Charlesom de Gaulleom.
Mihailović je nakon toga služio kao jugoslavenski vojni ataše u Sofiji, odakle je protjeran navodno zbog neprimjerenih kontakata s bugarskim oficirima, te u Čehoslovačkoj. Od 1937. je ponovno na službi u Ljubljani, gdje je bio načelnik štaba Dravske divizijske oblasti, a od 1940. godine je nastavnik na Vojnoj akademiji u Beogradu. Zbog javnog iznošenja stavova protiv Sila Osovine je disciplinski kažnjen od strane svog pretpostavljenog, generala Milana Nedića, te poslan u Mostar.
Drugi svetski rat
Mihailović je, kao i relativno veliki broj oficira i vojnika bivše kraljevske vojske, uspio izbjeći zarobljavanje u aprilskom ratu. Dio njih, pogotovo onih u nepristupačnijim krajevima, ili nije bio upoznat ili nije htio prihvatiti kapitulaciju potpisanu 17.4. 1941. Neki od njih, uključujući Mihailovića, su bili odlučni nastaviti makar simboličnu oružanu borbu. Grupa s pukovnikom Mihailovićem koja je brojala 7 oficira i 24 vojnika je 8.5. stigla na Ravnu Goru u Srbiji, a 14.6. se proglasila Jugoslovenskom vojskom u otadžbini kojoj je cilj bilo oslobođenje teritorija Kraljevine Jugoslavije od okupatora.
Uz Mihailovićevu grupu, za nekoliko mjeseci je stvoreno još nekoliko ustaničkih grupa i paravojnih formacija, dio kojih je, poput onih pod vodstvom Koste Pećanca u Srbiji bio vođen četničkom tradicijom, odnosno ideologijom. Svim tim grupama su snažan poticaj dale represalije protiv srpskog stanovništva na okupiranim teritorijima, pogotovo na području novostvorene NDH, a još više njemački napad na SSSR koji je kod mnogih stvorio dojam da bi Sile Osovine ipak mogle izgubiti rat.
Zahvaljujući relativno dobrim vezama s diplomatskim zborom u Beogradu, Mihailović i njegova grupa su, za razliku od ostalih, relativno brzo ostvarili kontakte s britanskom obavještajnom službom, odnosno s izbjegličkom vladom Dušana Simovića u Londonu. Temeljem toga se Mihailović nametnuo kao vođa svih onih paravojnih formacija u bivšoj Jugoslaviji kojima je cilj bio ne samo završetak okupacije, nego i obnova predratnog ustavnog poretka temeljenog na unitarnoj monarhiji na čelu s dinastijom Karađorđević.
Mihailovićev četnički pokret, koji je zbog toga okupljao gotovo isključivo Srbe (te manjim dijelom Slovence okupljene u paravojnu formaciju poznatu pod nazivom Plava garda), je već u ljeto 1941. godine formulirao strategiju koja je isključivala otvorene oružane sukobe s okupatorskim formacijama, a u svrhu izbjegavanja represalija nalik na one poslije topličkog ustanka u okupiranoj Srbiji 1917. godine, odnosno očuvanja što veće brojnosti, a samim time i vojno-političkoj utjecaja JVUO kao ključnog faktora u Jugoslaviji nakon poraza Sila Osovine. Toj strategiji je u prilog išla kako praksa italijanskog okupatora koji je pretežno srpske ustanike i paravojne formacije u svojoj okupacionoj zoni ne samo tolerirao, nego i oružano potpomagao pod uvjetom da se uzdrže od bilo kakvih oružanih akcija. Mihailović se nadao da bi sličan aranžman mogao postići u njemačkoj okupacionoj zoni, pa je već u ljeto 1941. započeo pregovore s Nedićevom kvislinškom vladom, a preko nje i s predstavnicima njemačkih vlasti.
Mihailoviću je već tada ozbiljan problem predstavljala pojava suparničke paravojne formacije pod vodstvom Titovih komunista, kasnije poznate pod nazivom partizani. Oni su se od četnika razlikovali ne samo po zalaganju za poratno preuređenje Jugoslavije na socijalističkim i federativnim osnovama, nego i po strategiji koja se temeljila na otvorenoj oružanoj borbi protiv okupatora, bez obzira na eventualne represalije i žrtve. Razilaženja između dva pokreta eskaliraju nakon što su partizani u Zapadnoj Srbiji stvorili teritorij prozvan Užička Republika. Nakon neuspjelih pokušaja da se međusobno koordiniraju djelatnosti, dva pokreta stupaju u otvoreni oružani sukob u jesen 1941. godine, što je koincidiralo s tzv. prvom neprijateljskom ofanzivom.
Iako su partizani oružano uspjeli nadvladati same četnike, nisu bili u stanju savladati tehnički nadmoćnije njemačke snage te su krajem 1941. iz Srbije prisiljeni na povlačenje u Istočnu Bosnu. U samoj Srbiji Mihailović nije uspio postići formalni sporazum s Nijemcima, ali je zato stvoren modus vivendi s Nedićevim kvislinškim vlastima temeljem koga su nedićevci zadržali upravu nad gradovima a Nijemci nad strateškim komunikacijama, dok je četnicima ostavljena de facto vlast nad ruralnim područjima Srbije. Zauzvrat su se četnici, često djelujući kao eskadroni smrti, borili protiv preostalih partizana i njihovih pristaša.
Dok je istovremeno tekao proces jačanja Mihailovićevog pokreta u Srbiji, sam Mihailović je od strane izbjegličke vlade početkom 1942. proglašen ministrom vojske, dok je JVUO prihvaćena kao regularna oružana formacija Kraljevine Jugoslavije (iako to na samom terenu nije imalo nikakvog značaja). U javnosti zapadnih savezničkih država je Mihailović kao "gerilski vođa" stekao veliku popularnost, došao na naslovnicu časopisa Time, a o njemu je u Hollywoodu snimljen propagandni film Chetniks! The Fighting Guerillas.
U drugim, ne-srpskim, krajevima Jugoslavije Mihailovićeva strategija se zbog niza vojnih i političkih okolnosti nije pokazala tako uspješnom. Četničke formacije, stvarno ili nominalno potčinjene Mihailoviću, su od 1941. godine bile prisiljene ulaziti u sukobe s drugim paravojnim formacijama, prvenstveno ustašama, a također su - pogotovo u Istočnoj Bosni - vršile brojne ratne zločine nad stanovništvom muslimanske i hrvatske nacionalnosti. Partizani su se, pak, u većini tih krajeva pokazali daleko više političke spretnosti te od 1942. godine, kada se težište ratnih operacija prenijelo na zapad Jugoslavije, počeli organizacijski i brojčano jačati za razliku od četnika, stalno ograničenih na područja sa srpskom većinom.
Svi su ti procesi kulminirali u bitci na Neretvi, kada su početkom 1943. godine partizani zadali težak poraz četničkim snagama u Hercegovini, odnosno u neposrednom zaleđu jadranske obale. Taj je događaj imao značajne posljedice nekoliko mjeseci kasnije kada je kapitulirala Italija. Tada su upravo partizanske snage bile jedine u prilici efektivno razoružati italijanske garnizone te uspostaviti logističke veze sa zapadnim saveznicima u Italiji. Partizani su time ne samo stekli dodatnu vojnu prevagu u odnosu na četnike, nego i postali dovoljno snažan politički faktor da na Teheranskoj konferenciji Velika trojka odluči da se i službeno priznaju kao dio savezničke koalicije. Nasuprot tome, kraljevska vlada je izložena snažnom pritisku da se ili odrekne Mihailovića ili ga prisili na konačni sporazum s Titom.
Svi ti događaji, kao i drugo zasjedanje AVNOJ-a, su Mihailovića, koji je od 1943. godine nalazio u Istočnoj Bosni, prisilili da pokuša proširiti političku bazu svog pokreta, kojim su sve dotle dominirali radikalni velikosrpski nacionalisti. U januaru 1944. je u selu Ba održan tzv. Svetosavski kongres gdje je Mihailović promovirao politiku suradnje s antikomunistički nastrojenim strankama i političkim formacijama iz ne-srpskih krajeva. Međutim, taj pokušaj nije imao ikakve praktične važnosti. Mihailovićeva strategija je i u to vrijeme bila ista - izbjegavati sukobe s Nijemcima, odnosno čuvati bazu pokreta u Srbiji odatle bi se preuzela vlast u zemlji nakon što se, po očekivanju, zapadni saveznici iskrcaju na Balkan.
Ti su planovi propali nakon odluke zapadnih saveznika da odustanu od tzv. mediteranske strategije i koncentriraju se na iskrcavanje u Francusku, čime je otpala svaka mogućnost opsežnije invazije Balkana. U političkom smislu se ona iskazala kroz sporazum Tito-Šubašić kojim se, na britanski pritisak, i kraljevska vlada odrekla Mihailovića i njegovog pokreta. U ljeto 1944. je, pak, Crvena armija prodrla u Rumunjsku i Bugarsku te time prisilila njemačku grupu armija E na povlačenje iz Grčke. Partizanske snage su to shvatile kao priliku da izvrše ofanzivu u Srbiji. Rezultat toga je bio konačni vojnički krah četnika, ostaci čijih jedinica su bili prisiljeni na povlačenje na zapad.
Do proleća 1945. se dio Mihailovićevih jedinica pridružio jedinicama Sila Osovine, te s njima povlačio na zapad (s izuzetkom grupe koja je na prevaru likvidirana kod Lijevče polja). Grupa pod vodstvom Mihailovića se, pak, u maju 1945. našla na tromeđi BiH, Srbije i Crne Gore te je praktički uništena u bitci na Zelengori, pri čemu je poginuo i Mihailovićev sin Vojislav. Već prije toga su Mihailovićev sin Branko i kći Gordana prešli partizanima.
Zarobljavanje, suđenje i smrt
Iako je JVUO prestala postojati, Mihailović se, poput mnogih drugih pripadnika poraženih paravojnih formacija u tadašnjoj Jugoslaviji, nadao skorom početku trećeg svjetskog rata, odnosno podršci zapadnih saveznika novom gerilskom, ovaj put antikomunističkom pokretu pod njegovim vodstvom. Upravo zbog toga je njegovo hvatanje postalo jednim od prioritetnih zadataka nove jugoslavenske tajne policije OZNA, odnosno predmetom jedne od najopsežnijih i najbolje organiziranih obavještajnih operacija u historiji bivše Jugoslavije.
Operaciji, koju je vodio Slobodan Penezić Krcun, je bitno pridonijelo zarobljavanje Nikole Kalabića, bivšeg komandanta Gorske garde i bliskog Mihailovićevog prijatelja. Kalabić je pristao surađivati s OZNA-om tako što će stupiti u kontakt s Mihailovićem i pod izlikom navodnog susreta s predstavnicima angloameričkih obavještajnih službi ga predati OZNA-inim agentima.
13.3. 1946. Mihailović je uhvaćen u selu Repuševići, a istog dana u najvećoj tajnosti prebačen u zgradu OZNA-e Srbije u Beogradu. 24.3. 1946. je tadašnji šef OZNA-e Aleksandar Ranković objavio vijest o njegovom hvatanju.
Formalni istražni postupak je počeo 9.4. i trajao do 31.5. 1946. Ubrzo nakon toga je pukovnik JA i dipl. pravnik Miloš Minić, inače sudionik pregovora Tito-Mihailović godine 1941. određen za tužioca u suđenju Mihailoviću, kao i većem broju vodećih članova njegovog pokreta. Mihailović je kao branitelja odredio Nikolu Ćonovića i dr. Dragišu Joksimovića, bivše članove JNOF.
Suđenje je otpočelo 10.6. 1946. i trajalo je do 15.7. 1946. Mihailović je proglašen krivim po 8 od 47 točaka optužnice te osuđen na smrt. Nakon što mu je odbijena žalba, zajedno s još osam najviših četničkih oficira je strijeljan 17.7. u Lisičjem Potoku. Mjesto gdje je pokopan ni do dana današnjeg nije poznato, iako se javljaju tvrdnje da je ono poznato Bezebenodosno informativnoj agenciji, današnjoj srpskoj tajnoj službi i nasljednici nekadašnje OZNA-e.
Josip Broz Tito
Josip Broz Tito,(Јосип Броз - Тито) poznatiji pod nadimkom Drug Tito (7.5.. 1892. - 4.5. 1980.) je jugoslavenski revolucionar, vojskovođa i državnik koji se smatra jednom najvažnijih ličnosti 20. vijeka i uopće historije na prostorima bivše Jugoslavije.
Rane godine
Josip Broz je rođen u malom selu Kumrovcu na Sutli, u najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja 7. maja 1892. godine kao sedmo od petnaestero djece roditelja Franje (Franceka) i Marije Broz, rođene Javeršek. Mali "nesporazum" oko toga biografskog podatka, s obzirom da se Titov rođendan slavi na dan 25. maja, objasnili su njegovi biografi činjenicom da je Josip Broz za vrijeme svoga dugogodišnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se služi lažnim papirima i dokumentima, pa je tako i u jednom vojničkom dokumentu austro-ugarske vojske zabilježeno da je rođen 25. maja. A upravo na taj dan (25. V 1944) izvršen je i desant na Drvar. Rođendan je ostao, pa ni sam Tito nije želio da se taj datum mijenja kad ga je narod već prihvatio. Sin oca Hrvata i majke Slovenke, Josip Broz nije osjećao nikakvih nelagoda zbog te okolnosti, jer između dvije susjedne zemlje nije bilo antagonizma ni netrpeljivosti. Josip Broz je mnoge dane djetinjstva proveo kod djeda Martina preko Sutle, te naučio odlično slovenski, zbog čega je imao poteškoća kada je pošao u hrvatsku osnovnu školu.
Kada se rodio Josip Broz, život u kumrovačkoj dolini je bio težak i naporan, oskudan i jednoličan. Iako je kmetstvo odavno bilo ukinuto, seljaštvo su pritiskali teški nameti, porezi i opća oskudica, jer su im posjedi bili mali, rasparčani, a zemlja slabe kvalitete. Godina 1903. i 1904. bile su veoma burne u tim krajevima, u znaku općeg narodnog pokreta protiv madžarizacije s jedne strane, i u znaku pobune siromašnih seljaka protiv svih vrsta eksploatacije s druge strane.
Osnovnu školu Josip Broz je pohađao u Kumrovcu od 1900. do 1905. Po svršetku osnovne škole Josip Broz je, zbog teškog stanja u obitelji, morao odložiti svoj odlazak na zanat, pa je neko vrijeme morao raditi kod svog ujaka u Sloveniji. Nakon toga je radio u jednoj sisačkoj kantini. Godine 1907. je postao šegrt mehaničarske radionice u Sisku. Po završetku šegrtske škole 1910. prvi put stiže u Zagreb gdje postaje član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i učestvuje u radničkim demonstracijama.
Nakon "izleta" u Trst, gdje nije našao posao, vraća se u Zagreb gdje 1911. sudjeluje u velikim demonstracijama. Nakon toga je radio u Kamniku u Sloveniji, Čenkovu u Češkoj, u Münchenu, u tvornici automobila "Benz" u Mannheimu, u Njemačkom Ruhru, Beču, Bečkom Novom Mjestu gdje je radio u tvornici automobila "Daimler" kao probni vozač. Naučio je njemački i češki jezik, usavršio svoj i izučio nove zanate.
Prvi svetski rat i Oktobarska revolucija
Godine 1913. odlazi u austro-ugarsku vojsku. Tamo je relativno brzo napredovao i stekao podoficirski čin. Također je otkrio i talent za mačevanje te je dobio srebrnu medalju na prvenstvu austro-ugarske vojske u toj disciplini. Početkom prvog svjetskog rata 1914 shvatio je da to nije njegov rat i da nema za šta da ratuje, pa je u to uvjeravao i svoje drugove u kasarni. Odveden je u Petrovaradinsku tvrđavu i tu je proveo neko vrijeme, ali nije osuđen nego je poslan na frontu u Galiciju pa zatim na Karpate.
Na fronti je bio do 25. maja 1915. kada je ranjen i zarobljen. U ruskoj bolnici provodi trinaest mjeseci gdje mnogo čita i uči ruski jezik. Nakon izlječenja, Tito je kao zarobljenik poslan na rad u selo Kalasijevo. Pored posla nalazi vremena za čitanje a u razgovorima sa seljacima sve se češće spominje ime Lenjin.
Krajem 1916. premješten je u Kungur gdje radi na održavanju željezničke pruge. U junu 1917. napušta Kungur i odlazi u Petrograd gdje sudjeluje u demonstracijama. Zatim bježi u Finsku. Tamo je uhapšen i poslan u zatvor u Petropavlovskoj tvrđavi, iz koje je transportiran natrag u Kungur. Iz transporta je pobjegao i dospio u Omsk, gdje se, poslije pobjede oktobarske revolucije, prijavio u odred Crvene internacionalne garde. Na proljeće 1918. zatražio je da bude primljen u Rusku komunističku partiju (boljševika). U ljeto iste godine umaknuo je pred Kolčakovom vojskom među Kirgize, gdje je radio kao strojar u jednome mlinu. Po povratku boljševika u Omsk vratio se u taj grad i tamo postao član jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije.
Jugoslavenski komunist
U jesen 1920. vraća se u Zagreb gdje stupa u redove Komunističke partije Jugoslavije. Iste godine partija je zabranjena. Kada 1921. ostaje bez posla zapošljava se u mlinu u mjestu Velikom Trojstvu gdje je sa svojom suprugom živio do kasnog proljeća 1925. godine. Tu mu se rodilo troje djece. Prvo dijete umrlo mu je u Zagrebu, a u Trojstvu su mu sahranjeni sinčić Hinko, koji je umro osam dana nakon rođenja kćerkice Zlatice, čiji se život ugasio nakon 17 mjeseci. Godinu dana prije nego što napušta Veliko Trojstvo, rođen je sin Žarko, koji je jedini ostao živ od četvoro njegove djece iz prvog braka.
Napušta mlin u Velikom Trojstvu i u kasno proljeće 1925. godine dolazi u Zagreb. Po partijskim zadacima odlazi u Kraljevicu, Beograd i u Smederevsku Palanku. U aprilu 1927. opet se vraća u Zagreb. Od suda u Ogulinu osuđen je na sedam mjeseci robije, uvjetno na četiri mjeseca, zbog komunističke propagande. Nakon izlaska iz zatvora Tito ujedinjuje Partiju koja je bila podijeljena na različit frakcije.
Kada su u junu 1928. godine organizovane demonstracije, na letku kojim se radnici pozivaju na demonstracije stajao je potpis Josipa Broza. Velika potjera policije raspisana je 20. juna 1928. Uhapšen je 4. augusta 1928. i osuđen na pet godina robije. Početkom 1929. doveden je na izdržavanje kazne u Lepoglavu. Godinu dana poslije njega u Lepoglavu dolazi Moša Pijade, tada stari i iskusni komunist. Njih dvojica su počeli zajedno raditi na organiziranju partijskih jedinica u kaznionici. Iz toga vremena sačuvan je i jedan od dva portreta Tita što ih je izradio Moša Pijade, koji je inače bio poznati slikar.
Početkom 1931. Josip Broza su iznenada premjestili u kaznionicu u Mariboru, koja je bila na glasu kao najgora u Jugoslaviji. Tu je izdržao kaznu ali ipak nije odmah pušten na slobodu. Odveden je u Ogulin, gdje je trebao da odleži još tri i pol mjeseca one kazne na koju je bio uvjetno osuđen. Tek potkraj marta 1934. izlazi iz zatvora, ali mu je određeno da mora boraviti u rodnom Kumrovcu i da iz njega ne smije nigdje otići.
Već u aprilu te godine napušta Kumrovec i odlazi u Samobor. Postao je ilegalac i prvi put se spominje ime Tito. Postojalo je više priča o tome kako je dobio to ime ali je Josip Broz kasnije više puta objašnjavao da ga nikakav posebni razlog nije potakao da uzme to ime. Jednostavno, to je narodno ime, koje nije posebno rijetko. Prešavši u ilegalnost, Tito je nastavio još većom partijskom aktivnošću. Uključen je u Politički biro CK KPJ 1934. godine. Zbog partijskih zadataka povremeno odlazi u Pariz i Moskvu.
Generalni sekretar KPJ
Krajem 1937. godine Josip Broz Tito postaje generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Poslije toga još dva puta odlazi u Moskvu 1938. i 1939. godine. Fašizam se širio Evropom, Hitlerove i Mussolinijeve armije su na granicama Jugoslavije, a vlada Cvetković-Maček ne vidi opasnost koja se bliži. Jedne od posljednjih večeri u oktobru 1940. godine u Dubravi je održana Peta zemaljska partijska konferencija. Na kraju konferencije Tito je rekao: "Drugovi, pred nama su odlučujući dani. Naprijed sada u konačnu pobjedu! Iduću konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od kapitalista!"
Okupacija Jugoslavije zatekla ga je u Zagrebu, odakle je, njegovom inicijativom, upućen proglas CK KPJ narodima Jugoslavije i radnom narodu Jugoslavije, u kojemu se ističe odlučnost Partije da u oslobodilačkom ratu ustraje u prvim redovima, u kojemu ustaje protiv potpaljivanja nacionalne mržnje i poziva radnike, seljake, omladinu, građane i sve rodoljube da se ujedine u borbi za nacionalnu nezavisnost.
U drugoj polovici maja 1941. godine Tito odlazi u Beograd odakle usmjerava pripreme za dizanje ustanka i početak oslobodilačkog rata. Po napadu Njemačke na SSSR (22. juna) Politbiro CK KPJ je pod Titovim vodstvom ocijenio da je nastupio odlučan trenutak za početak oružanog ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. Glavni štab Narodnooslobodilačkih i partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) formiran je 27.juna, a Tito je postao vrhovnim komandantom NOPOJ. Pod njegovim vodstvom donesena je odluka o dizanju svenarodnog ustanka.
Partizanski vođa
Beograd je napustio 16. oktobra i otišao na oslobođeni teritorij u zapadnoj Srbiji, kamo su premješteni i GŠ NOPOJ i CK KPJ. U Stolicama je 26. i 27. novembra održano savjetovanje nacionalnih i pokrajinskih predstavnika narodnooslobodilačkog pokreta i donesene smjernice za razvoj ustanka i oslobodilačke borbe pod jedinstvenim vodstvom Vrhovnog štaba NOPOJ i glavnih štabova po zemljama i pokrajinama Jugoslavije. U oktobru iste godine Tito se sastao u Ravnoj Gori s Dražom Mihailovićem radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv okupatora, koji zbog stava Mihailovića završava bez uspjeha.
U oktobru i novembru 1941. godine Tito je u Užicu, središtu tzv. Užičke republike odakle usmjerava razvitak ustanka. Nakon njemačke ofanzive se, zajedno s glavninom partizanskih snaga povukao u istočnu Bosnu gdje će se stvoriti nova velika baza partizanskog pokreta. U Rudom, u istočnoj Bosni, 21. decembra 1941. je po njegovom naređenju osnovana Prva proleterska brigada.
Nakon neuspjeha osovinskih snaga da unište partizane u prvoj polovici 1942. godine, glavnina partizanskih snaga pokreće veliki pohod u Bosansku Krajinu, koji će rezultirati stvaranjem velike slobodne teritorije na području Hrvatske i zapadne Bosne sa sjedištem u Bihaću, tzv. Bihaćke republike.
Na osnovi tih uspjeha u drugoj polovici 1942. izdaje naredbu o osnivanju prvih divizija i korpusa, što je bio temelj stvaranja Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Na njegovu inicijativu u Bihaću se 27. novembra 1942. sastaju predstavnici antifašističkih snaga iz svih krajeva Jugoslavije i formiraju AVNOJ - Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije kao privremeno tijelo vlasti koje će s vremenom postati legitimna alternativa izbjegličkoj vladi u Londonu. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943, u AVNOJ se ponovno sastao u Jajcu i donio povijesne odluke o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije. Na istom zasjedanju Tito je dobio naslov Maršala.
Tito je nakon toga rukovodio borbom iz Drvara, odakle, poslije neuspjelog njemačkog desanta, 25. maja 1944. godine, odlazi na Vis, gdje razvija široku djelatnost za međunarodno priznanje nove Jugoslavije. U augustu 1944. susreće se u Napulju s predsjednikom britanske vlade Winstonom Churchillom. Istodobno dok se bori za međunarodno priznanje novoga stanja na tlu Jugoslavije, rukovodi, kao vrhovni komandant, operacijama oslobođenja zemlje, koje usklađuje s operacijama savezničkih vojski. Predvečer 23. oktobra 1944. stiže u oslobođeni Beograd. Potvrđujući već izborene tekovine, Tito 7. marta 1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije.
Ratne operacije su završile 15. maja 1945. Još u toku borbe - 19. novembra 1944. - Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo je Titu naziv narodnog heroja Jugoslavije. Josip Broz Tito bio je jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koji je svoje borce lično vodio u bitku. Ranjen je u bitci na Sutjesci u junu 1943. godine.
 ILI 
Poruku je menjao/la cp6uja - Utorak, 05.07.2011, 1:26 AM
|
|
| |
